10 rujna, 2021

Intuitivno hranjenje djece – 5 koraka

Intuitivno hranjenje djece ovisi o dobi djeteta jer svaka dob donosi svoje specifičnosti vezano uz hranjenje. U ovom tekstu pokušala sam ti odvojiti nešto što vrijedi za sva razdoblja odrastanja.

Jedno jednostavno pitanje koje si možeš postaviti već sada je „Želim li da moje dijete sada jede kako ja želim (ili smatram da je zdravo) ili želim li naučiti svoje dijete da kroz svoj život zna kako i što treba jesti?“ Jer sad imaš možda koliko toliko kontrolu, ali u trenutku kada ti dijete/djeca budu van vidokruga, tada sami odlučuju.

Osobno sam se odlučila za ovaj drugi odgovor jer znam koliko je hranjenje kompliciran proces i pristupam mu s poštovanjem. Drugo znam koliko je odrastanje kompliciran proces i pristupam mu sa poštovanjem. Treće je da realno ne postoji (bar ne humani) način kako da dijete pojede ono što smo si mi zamislili.

U ovom tekstu ti donosim 5 korisnih savjeta odnosno koraka kako bi omogućili djeci da jedu intuitivnije.

1. Podijeli odgovornost

Dok je dijete isključivo dojeno ili hranjeno adaptiranim mlijekom podjela odgovornosti je vrlo jednostavna roditelj (koristim u smislu, bilo koja osoba odgovorna za skrb djeteta) odlučuje ŠTO će dijete jesti dok beba odlučuje KADA, GDJE i KOLIKO.

Kako se kod djeteta uvodi dohrana, a zatim postepeno i potpuni prelazak na uobičajenu hranu, odgovornosti se mijenjaju. Tada je roditelj odgovoran za ŠTO (koju hranu će ponuditi), GDJE (će se odvijati jedenje) i KADA (u koje vrijeme će se nuditi obroci i međuobroci – u smislu da je adekvatno prilagođeno i fleksibilno ovisno o situaciji). Djeca imaju isto svoje odgovornosti, a to je KOLIKO (će hrane pojesti) i ŠTO (će od ponuđenoga pojesti, ako će uopće jesti;)). Ovu podjelu je osmislila Ellyn Satter.

Ne znam kako tebi ovo zvuči, ali mislim da većina roditelja osjeti olakšanje jer znaju što NIJE njihova odgovornost. U ovome svemu ključ je međusobno povjerenje. Ako imaš dijete kod kojeg do sada niste na ovaj način funkcionirali, a u dobi je da te može razumjeti, potrebno mu je objasniti da će stvari drugačiji funkcionirati jer znaš da mu možeš vjerovati. Također dijete treba znati da tebi može vjerovati i da nećeš prekršiti obećanje.

Tu bi istaknula da je djeci važno dopustiti da jedu svu hranu jer zabranama postižemo suprotan efekt. Već sam spominjala to u tekstu ovdje, jednako vrijedi i za djecu.

Djeca trebaju od nas čuti neutralan govor o hrani i da je sva hrana jednako zabavna (u određenim trenucima). Ponekad će dijete jako veseliti čokolada, a ponekad jabuka. Možda ti to sada zvuči nezamislivo, ali to se postiže kroz intuitivno hranjenje.

Važno je osvijestiti da ipak postoje neka ograničenja, znači nisi restoran koji radi po narudžbi. Primjerice, ako dijete želi jedno jelo, a ti već imaš spremno drugo, možeš mu objasniti kako ćeš to pripremiti sutra jer je danas planiran drugi obrok. Ima tu još puno toga što bi mogla reći, ali ima još puno koraka pred nama.

2. Budi primjer

Djeca su male spužve, a mi smo njihovi veliki uzori i zato je dobro biti primjer. Ne možeš očekivati od djeteta da jede nešto što niti ti nikada ne jedeš. Ne možeš očekivati da dijete u međuobrok ubaci i voće, ako ti međuobroke redovito preskačeš. Tu nisu potrebne riječi tu je potrebno djelovati. Opet nije potrebno ni nametati djetetu neku hranu koju uobičajeno u vašoj obitelji ne jedete.

Ako i ti kao roditelj ne jedeš intuitivno, možda je ovo trenutak da prije svega prebaciš fokus na svoje jedenje i kreneš razmišljati kako jesti opuštenije jer na taj način ćeš puno jednostavnije prilagoditi i način jedenja i cjelokupni odnos prema hrani kod svoga djeteta.

Ovdje bi stavila naglasak kako je važno staviti i fokus na kulturu jedenja. Što bi to značilo? To bi značilo oprati ruke prije i nakon obroka, sjesti i jesti, ne dizati se sa stola punih usta, učiti kako koristiti pribor (iako je važno i pustiti dijete da istražuje hranu i rukama), ne jesti užurbano, bez uređaja koji ometaju i slično. U svemu tome ti svojim primjerom pokazuješ djetetu.

3. Stvori ugodnu atmosferu

Da se nadovežem na prethodno, mjesto gdje se jede treba biti mjesto ugodne atmosfere. Namjerno kažem mjesto gdje se jede jer ne mora nužno uvijek biti za blagovaonskim stolom, ponekad će to možda biti u dnevnom boravku (po mogućnosti bez uređaja koji ometaju) ili negdje vani. Gdje god se nalazili, važno je stvoriti ugodnu atmosferu, a to se postiže uvelike gore navedenom podjelom odgovornosti.

Razgovori za stolom trebaju biti ugodni, bez nametanja toga što se treba pojesti nego nuđenja na izbor pripremljene hrane. Ako je dijete jako izbirljivo, neka jedna od ponuđene hrane bude hrana koju znaš da voli jesti.

Za stolom možete pričati o ugodnim temama, o kulturi jedenja, o tome osjeća li u tijelu da je još gladno ili ne i o svim senzorskim karakteristikama hrane koja je ponuđena – znači je li nešto toplo ili hladno, kakva je tekstura, aroma, okus, miris… Mogu se voditi i drugi ugodni razgovori ne vezani uz hranu i jedenje.

Ako se dijete osjeća ugodno i sigurno naravno da će biti spremnije isprobati neku novu namirnicu ili jelo. Naravno da je procesirana/gotova hrana s razlogom primamljivija jer uvijek ima isti okus. Čokolada, čips ili keks uvijek imaju isti okus. Malina, jabuka ili krastavac, ne baš. To je jedan od razloga zašto dijete s većim oprezom pristupa jedenju te hrane. Bez obzira, uporno dijete izlaži svoj hrani.

Jednako tako, svako dijete je različito. Postoje djeca koja su mali istraživači i sve će rado isprobati, a s druge strane postoje djece koja su izbirljiva i treba im više vremena. Zato je važno da se svaki roditelj prilagodi potrebama svoga djeteta i osvijesti kako nije odgovaran kakva će paplica biti njegovo dijete.

4. Makni fokus s jedenja

Puno je koraka do trenutka kada dijete odluči pojesti neku hranu. Smatra se da je potrebno čak do 32 koraka. Umjesto fokusiranja na jedenje, trebali bi se fokusirati na sve ostale aktivnosti koje će djetetu približiti određenu hranu. Jedenje je zapravo zadnji korak.

Postoji cijeli niz načina kako djecu možemo izložiti hrani bez da uključujemo jedenje (pa čak i hranu):

  • Priče i slikovnice o hrani
  • Igračke u obliku hrane ili male kuhinje
  • Izrađivanje različite hrane od glinamola ili crtanje hrane
  • Razgovaranje o hrani primjereno dobi djeteta
  • Zajednički odlazak u trgovinu/na tržnicu
  • Zajedničko slaganje hrane nakon kupovine
  • Zajednička priprema i kuhanje (ovisno o dobi djeteta može svašta uključivati)
  • Zajedničko postavljanje ili micanje stvari sa stola
  • Djetetu se može dati zadatak da servira hranu (na taj način će doći i u doticaj s hranom koju ne jede, ali će vaditi drugima)
  • Zajednička briga o vrtu – može biti i balkonski mini vrt 😉

Sve nabrojano se ne mora i ne može uvijek raditi, svatko treba izabrati ono što želi i za što ima mogućnosti.

5. Pripazi što govoriš

Na kraju, možda bi ovo trebao biti i prvi korak. Osvijestiti i, ukoliko je potrebno, mijenjati način na koji govoriš o hrani i tijelu.

Ponovit ću da je neutralan govor prema hrani izuzetno bitan. Sva hrana, ali sva hrana, je jednako važna. Neka hrana više hrani tijelo, a neka dušu. Kada dijeliš hranu na dobru i lošu djeca misle da ako jedu dobru hranu su dobra, a ako jedu lošu su loša. Dodatno što je važno za znati je da kada djetetu kažeš da je neka hrana zdrava smanjuje se vjerojatnost da će tu hranu probati.

Jednako se ponašaj prema svoj hrani. Ako odlučiš pričati euforično o tome kako je juha super, tada pričaj euforično i kako je torta super. I obrnuto. Ne možeš s previše veselja govoriti o jednoj hrani, a za drugu se praviti da ne postoji. Zato je možda najbolje pronaći neku zlatnu sredinu u govoru o hrani.

Također izbjegavaj komentiranje količine ili vrste pojedene hrane. Tipa „On ništa ne jede.“ ili „Uvijek pojede previše.“, „Uopće ne jede povrće.“ Ili „Jako je izbirljiva.“. Što god kažeš postoji vjerojatnost da će se dijete nastaviti ponašati s izrečenim. Ovako dijete razmišlja: „Svi govore da ja jedem malo, OK, onda ću jesti malo.“

Osobito izbjegavaj bilo kakvo komentiranje hrane ili izbora hrane tijekom jedenja. Nikako ne sugeriraj da bi dijete trebalo pojesti sve na tanjuru ili popiti sve što je u čaši. Dijete treba samo naučiti slušati svoje tijelo. Ti ne možeš znati koja je količina potrebna tvome djetetu. Drugo što možeš postići takvim komentarima je ili da te dijete apsolutno sve sluša jer te ne želi razočarati ili da ti za inat neće pojesti ništa da ti pokaže kako je ono glavno. Ni jedno ni drugo nije dobro jer ne sluša potrebe vlastitog tijela.

Naravno, hrana ne bi trebala služiti kao nagrada ili utjeha. Znači ako dijete padne, neće pomoći sladoled, ali će pomoći zagrljaj i razumijevanje da smije plakati ako ga nešto boli. Naravno da će hrana i emocije uvijek biti povezane – torta je tu kad je rođendan, ali zašto ne bi torta isto bila tu i kad nije rođendan, nego i na jedan sasvim običan dan?

Dijete će razviti vlastite preferencije prema hrani, ti, kao roditelj, možeš utjecati odabirom hrane i govorom o hrani. Ako neku hranu ne voliš, ne govori o njoj s gađenjem. Objasni dijetu da svatko od nas ima pravo izabrati što mu se više ili manje sviđa, ali da si trebamo dopustiti isprobavati nove namirnice ili nove načine pripreme hrane.

Osobito je važno na koji način pričaš o svojem i tuđim tijelima pred dijetom. Znači komentari na račun vlastitog izgleda, tuđeg izgleda, ali i izgleda djeteta nisu dobrodošli. Takve razgovore zamijeni razgovorima u kojima ćeš objasniti kako ljudska tijela dolaze u različitim oblicima i veličinama, a da svatko od nas treba slušati vlastito tijelo i za količinu hrane koju trebamo pojesti, ali i za aktivnost kojom se želimo ili ne želimo baviti.

S dijetom razgovaraj o tome za što nam sve naše tijelo služi, kako može naučiti osluškivati što mu tijelo govori (primjerice signali gladi i sitosti) i kako hrana utječe na naše tijelo (tu pazi na neutralan govor: „Kada pojedeš puno čokolade može te boljeti stomak, jednako kao kad pojedeš puno banana.“ Ili „Hrana nam daje energiju da bi se mogli igrati.“).

Pokaži djetetu da mu vjeruješ.

Kompleksna tema, a ovo je samo mali dio o intuitivnom hranjenju djece. Ako vidiš da dijete jede po skrivečki, u gostima hvata priliku jesti u većim količinama nešto što inače ne smije ili hlapljivo jede neku hranu tako da se i fizički osjeća loše, to je znak da je potrebna promjena, a ne zabrana jedenja te hrane.

Svako ljudsko biće ima u sebi sposobnost da jede u skladu s vlastitim potrebama, na nama odraslima je da dopustimo djeci osluškivanje sebe i svojih potreba.

Povjerenje je na prvom mjestu.

 

Samo opušteno,

Vedrana

P.S. Ako ti se sviđa ovo što upravo čitaš, podijeli tekst s dragom osobom, proširi ovu našu opuštenu zajednicu.

Želiš znati više?

Javi se!

Podijeli!