Postoji li ovisnost o hrani? Možemo li uopće reći da smo ovisni o nečemu što nam je nužno za život? Zašto uopće mislimo da ovisnost o hrani postoji? Odgovore na ova pitanja saznaj u tekstu.
„Joj, ja sam ti ovisna o mrkvi.“ – rekao je nitko nikada. Kada govorimo o “ovisnosti o hrani” većinom se misli na hranu koja u svom sastavu ima jednostavne ili složene ugljikohidrate. Zatim hrana koja sadrži veće količine ulja ili masti i hrana koja ima intenzivan okus. Odnosno hrana koju si najčešće zabranjujemo jesti.
Smatram da ovisnost o hrani ne postoji. Isto tako uvažavam sve tvoje osjećaja vezane uz jedenja. Vjerujem ti da se osjećaš baš kao da si ovisan_a o hrani.
Hrana ne stvara ovisnost, ali o hrani ovisimo.
Kada pričamo o ponašanjima vezanima uz hranu koja nalikuju ovisničkim ponašanjima, vrlo često se izostavi šira slika cijele priče. Primjerice čak postoji i „Yale Food Addiction Scale“ pomoću kojeg možeš otkriti imaš li ovisnost o hrani.
Iako taj naziv službeno postoji, prva zapisana rečenica na stranici je: The Yale Food Addiction Scale (YFAS; Gearhardt, Corbin, & Brownell, 2009) is the first measure designed specifically to assess signs of addictive-like eating behavior.
I to bi htjela istaknuti ponašanja vezana uz hranu koja nalikuju na ovisnost. Kada pogledaš pitanja koja se nalaze na toj skali, lako možeš uočiti da se potpuno izostavilo uzeti u obzir kako osoba jede i je li trenutno na dijeti ili bilo kojem drugom režimu prehrane.
Čini mi se da bi bolji naziv bio „Yale Food Restriction Scale“, iako bi i u tom slučaju falio jedan širi pogled prema ponašanju u vezi s hranom zbog kojeg se ne osjećaš ugodno.
Na ovu temu u stručnim krugovima i dalje postoje velike rasprave. Znanstveno je potvrđeno da jedenje aktivira iste regije u mozgu koje aktivira i konzumacija određenih supstanci koje izazivaju ovisnost. Znaš što? I slušanje glazbe aktivira iste te regije.
Jednako tako, istraživanja su pokazala da kod osoba koje su izložene restriktivnom kalorijskom unosu (aka dijeta ili bilo koji drugi režim prehrane gdje je kalorijski unos manji od stvarnih potreba tijela) u trenutku izloženosti okusno i energetski primamljivoj hrani mozak pojačano reagira u regiji zaduženoj za procjenjivanje pažnje i nagrade.
Dijete uzrokuju ponašanja koja nalikuju na ovisnost o hrani
Kako ti se čini ova informacija? Meni je logična. Naš je organizam na apsolutno sve moguće načine pokušao osigurati njemu dovoljne količine hrane.
To je jedan izuzetno zaštitnički proces. Govori nam da imamo puno manje kontrole nad hranom od onoga u što nas društvo i naš um uvjerava.
Bez hrane dugoročno ne možemo funkcionirati. To razlikuje sva druga ovisnička ponašanja u odnosu na takozvanu „ovisnost o hrani“. Znači ne možemo prestati jesti hranu i reći „evo, ne jedem više, riješila sam se svoje ovisnosti.“
Kod ovisnosti, što smo više izloženi substanci to više želimo tu istu substancu. Kod hrane što smo više izloženi to nam se manje jede ta ista hrana.
Možeš li zamisliti da svaki dan za svaki obrok jedeš isključivo jednu namirnicu za koju smatraš da si ovisan_a?
U terapiji poremećaja prejedanja, kompulzivnog prejedanja i emocionalnog prejedanja koristi se izlaganje hrani. Rezultat je smanjivanje pojavnosti prejedanja. I to je glavni dokaz da ovisnost o hrani ne postoji.
Zapravo samo zabranjivanje jedenja hrane za koju smatraš da si ovisan_a može dovesti do još jačeg osjećaja ovisnosti. Zabranjivanje ne mora biti samo u smislu da si ne dozvoljavaš jesti određenu hranu.
Zabranjivanje je i kada si dopuštaš jesti hranu, ali samo u određenim količinama. I kada si dopuštaš jesti hranu, ali osjećaš krivnju ili grižnju savjest nakon što je pojedeš.
Jesti umjereno može biti i zabrana i briga o sebi, sve ovisi o načinu kojem pristupaš. Primjerice zabrana je kad odlučiš pojesti pola burgera za večeru jer misliš da ne smiješ više. Briga o sebi je pojesti pola burgera jer znaš, iz iskustva, da kad pojedeš cijeli se ne osjećaš dobro cijelu noć.
Zabranjeno voće je najslađe samo zato što je zabranjeno
I makar ti se činilo da način razmišljanja nema veze jer u konačnici ionako si pojela jednaku količinu hrane, um drugačije reagira. Ipak, zabranjeno voće nije bez razloga najslađe.
Koje je onda čarobno rješenje? Promotriti što se sve skriva iza hrane za koju misliš da si ovisan_a. Jedeš li u skladu sa svojim biološkim potrebama? Na koji način na mentalnoj razini potičeš žudnju za hranom? Postoje li emocionalni trigeri?
U tome svemu može ti pomoći intuitivno hranjenje koje je sveobuhvatan pristup i koje te vodi do ugodnijeg odnosa prema hrani. Na raspolaganju sam ti za individualna savjetovanja ili putem online vodiča, izaberi ono što ti više odgovara.
Samo opušteno,
Vedrana
P.S. Ako ti se sviđa ovo što upravo čitaš, podijeli tekst s dragom osobom, proširi ovu našu opuštenu zajednicu.
Želiš znati više?
