Postoji li kod tebe podjela na dopuštenu i zabranjenu hranu? Misliš da postoji ovisnost o hrani?
Izvorni naziv ovog vrlo često krivo tumačenog principa je „Make Peace With Food“. Često se u tom kontekstu i spominje davanje bezuvjetne dozvole za jedenje sve hrane. Sad se pitaš kako je to moguće i kako je moguće da nutricionisti to preporučuju?
Jednostavno opet se moramo prebaciti na onaj važan dio svih nas, a to je autonomija odnosno potreba da sami donosimo odluke (to je onaj glasić u glavi „neće meni nitko govoriti što ću ja raditi“ 😉).
Potreba za autonomijom se javlja se u ranoj dobi i zapravo te prve samostalne odluke vezane su uz hranu. Već male bebe okreću glavu, zatvore usta ili na razne druge načine daju do znanja da ne žele više jesti.
Vjera u sebe i autonomija su baza Intuitivnog hranjenja.
Svaka dijeta, restrikcija, detox, plan prehrane i bilo koji drugi način kontrole prehrane ti ruši vjeru u sebe i potrebu za autonomijom i to je zapravo ona psihološka barijera koja je jedan od razloga zašto je kontrola prehrane dugoročno neodrživa.
U ovom principu važne su 3 koraka:
- Maknuti moralnu vrijednost s hrane
- Naviknuti se
- Dati si bezuvjetnu dozvolu za jesti svu hranu
Što znači maknuti moralnu vrijednost s hrane? Podjela hrane na „dobru“ i „lošu“ ili na „zdravu“ i „nezdravu“ utječe ne samo na način na koji mislimo o hrani nego na način na koji mislimo o sebi. Tu je posebno važno pripaziti na način na koji pričamo o hrani pred djecom jer za njih znači „ako jedem dobru hranu znači da sam dobra“ „ako jedem lošu hranu znači da sam loš“, a i mi odrasli se vrlo često poistovjećujemo s time.
Tu možeš primijetiti i religijsku poveznicu u dijetnoj kulturi (svašta nešto ćeš od mene čuti, ali baš sam nedavno čitala o ovome, pa mi se činilo kao zanimljiva informacija). Potreba da patimo, da živimo jedan puritanski „čisti“ način života lišen zadovoljstva, zar ne zvuči kao definicija dijete? Primjer toga bi bila tzv „čisto jedenje“ (eng. clean eating) čija popularnost raste iz dana u dan.
Hrana nema moralnu vrijednost.
Važan korak u intuitivnom hranjenju je pokušati prestati etiketirati hranu. Prestati gledati na hranu kao dobru, lošu ili uvjetno dobru. Uvjetno dobra hrana je ona hrana koju si dozvoliš jesti samo uz određene uvjete. Uvjet može biti količina, učestalost, potreba za tjelovježbom nakon jedenja ili neka druga potreba za „čišćenjem“.
Samim time što svrstavaš hranu u kategoriju „loše“ ili „junk“ hrane stavljaš je na posebno mjesto i time ta hrana postoje ona „magična“ hrana koji si gotovo nikad ne dozvoljavaš, osim u slučajevima kad počneš gubiti „kontrolu“ pa kažeš „kad je bal, neka je maskenbal“.
Sva hrana je hrana. Neka hrana nam je važna da nam pruži energijsku vrijednost, neka nutritivnu, neka emocionalnu, a najčešće je sve po malo kombinirano. Promotri dobro na koji način pričaš o hrani, kako je etiketiraš?
Govorim ti kao osoba koja je također to radila, mi nutricionisti smo naučeni da dijelimo hranu na poželjnu, onu koju treba jesti umjereno i onu koju treba izbjegavati. Nije jednostavno mijenjati misli, pogotovo kad ti nešto postane automatski način funkcioniranja.
Hrana koju jedeš ne definira kakva si ti osoba.
Vježbaj opisivati hranu na neutralan način. Primjerice čokolada je fina i slatka, čips je slan i hrskav, salata je osvježavajuća i hrskava. Jela opisuj njihovim nazivom poput doručak, ručak, večera ili međuobrok. Kad se čuješ kako kažeš da je nešto zdravo, razmisli na koji bi drugi način mogao_la opisati obrok? Isto vrijedi i obrnuto.
Drugi korak je navikavanje. Dokazano je da se na svu hranu možemo naviknuti, a kad se naviknemo dosadi nam i prestane nam biti zanimljiva. To je jedan važan dokaz da ovisnost o hrani ne postoji. Znači što više i češće nešto jedemo, to nam se manje jede. Zašto i kako hrana ne izaziva ovisnost biti će poseban tekst nekom drugom prilikom.
Hrana ne stvara ovisnost, ali o hrani ovisimo.
Ono što te može omesti u navikavanju na hranu su stres i distrakcije te nova hrana. Nova hrana bi značilo ili da hranu na koju se želiš naviknuti ne jedeš dovoljno često pa imaš uvijek osjećaj kao da je nova. Drugi primjer bio bi da se navikavaš na sladoled, pa svaki put uzmeš novi okus, a to mozak percipira kao novo, a ne jednako, što može produljiti navikavanje.
Kroz navikavanje nije cilj da ti se određena hrana zgadi nego da osvijestiš kako je hrana tu i da je naučiš jesti kada želiš i koliko želiš u skladu s potrebama svoga tijela. Proces navikavanja ima određene smjernice i uvijek ga je dobro prolaziti uz savjetovanje sa stručnjakom, kako bi prošlo što jednostavnije.
Hrana je hrana.
Treće i možda najteže jest osvijestiti da stvarno možeš jesti koju god hranu želiš poštujući svoje potrebe.
I sada, kao da nije dovoljno čudno što ti govorim da trebaš poštovati raznolikost hrane, još nadodajem da si trebaš dati bezuvjetnu dozvolu za jesti svu hranu. Mislim da takva sama pomisao stvara osjećaj zastrašujućeg uzbuđenja. Kako se tebi čini?
Znači bezuvjetna dozvola za hranom ne znači jesti apsolutno sve što ti dođe pod ruku bez razmišljanja. Ti u bilo kojem trenutku možeš pojesti sve što želiš, ali ne moraš i to je nešto što je izuzetno važno za povjerenje između tebe i tvoga tijela.
Bezuvjetnu dozvolu za hranu možeš si dati tek kad promijeniš perspektivu gledanja na svu hranu.
„Hrana je tu, mogu pojesti što god želim, imam tu slobodu izbora.“ I iako ti to možda zvuči apsolutno suprotno od svih do sada pročitanih nutricionističkih savjeta, to je način kroz koji dugotrajno možeš naučiti jesti u skladu s potrebama svoga tijela.
U ovom mirenju sa svom hranom nije bitno sam pomiriti se s „fora hranom“ kao što su slatkiši i grickalice nego pomiriti se i sa hranom koja te možda podsjeća i na kontrolu prehrane kao što su primjerice voće i povrće. Kod većine osoba koje su na dijetama se voće i povrće jede zato što se mora, a ne zato što se želi i kada se želi.
Možeš jesti svu hranu, ali to ne znači da moraš.
Zato nemoj da ti dijetna kultura ukrade želju i potrebu za jedenjem bilo koje hrane, pa čak i one koja se promovira kao „dijetna“ jer ako ti se sviđa imaš je pravo jesti. Ako ne želiš kupiti tu „dijetnu“ hranu zbog nemoralnih natpisa i jer ne želiš dati podršku dijetnoj kulturi, također te razumijem (odnosno u potpunosti te razumijem).
Ovaj princip je izuzetno važan korak prema boljem odnosu s hranom i zato ako ti se čini u ovom trenutku previše izazovan, pričekaj ili zatraži stručnu pomoć.
Sjeti se, zabranjeno voće je najslađe, ali samo zato što je zabranjeno.
Samo opušteno,
Vedrana
P.S. Ako ti se sviđa ovo što upravo čitaš, podijeli tekst s dragom osobom, proširi ovu našu opuštenu zajednicu.
Želiš znati više?
