20 svibnja, 2022

Prejedanje – kako pomaže intutivno hranjenje?

Riječ “prejedanje” je riječ koju često koristimo u svom govoru. Prejedanje može biti objektivno i subjektivno. Ukoliko misliš da se prejedaš nastavi čitati ovaj tekst i otkrij o kakvom prejedanju se radi i kako pomaže intuitivno hranjenje.

Objektivno prejedanje može biti simptom poremećaja prejedanja, kompulzivnog prejedanja ili emocionalnog prejedanja. Obzirom da postoje dijagnostički kriteriji za poremećaj prejedanja, psiholozi na temelji navedenog procjenjuju o čemu se točno radi.

Emocionalno prejedanje se odnosi na to kada se osoba oslanja na hranu kao način regulacije i nošenja s emocijama. Emocionalno prejedanje je vrlo često prisutno unutar poremećaja prejedanja ili kompulzivnog prejedanja.

Kako prepoznati objektivno prejedanje?

Objektivno prejedanje možemo opisati kao jedenje u kojem je uključena paleta emocija poput krivnje, srama, ugode, otupljenosti ili odvojenosti. To je jedenje koje je često ritualizirano i  planirano unaprijed te se u kratkom periodu vremena pojede velika količina hrane, najčešće količina koja se tipično pojede unutar cijelog jednog dana.

Povezano je s izuzetnom tjelesnom nelagodom koja može trajati satima. Nakon epizode prejedanja mogu se javiti kompenzacijska ponašanja tzv. „čišćenja“ poput povraćanja, korištenje laksativa, diuretika, restrikcije hrane ili intenzivne tjelovježbe.

Kako prepoznati subjektivno prejedanje?

S druge strane kod subjektivnog prejedanja prisutan je osjećaj krivnje i srama, ali količina hrane koja se pojede je manja. Povezano je s blagom nelagodom koja najčešće nestaje unutar sat vremena od samog jedenja.

Subjektivno prejedanje najčešće nastaje kao posljedica restrikcije i uskraćivanja hrane. Nakon subjektivnog prejedanja često je kompenzacijsko ponašanja restrikcija i intenzivna tjelovježba. Time se ulazi u začarani krug restrikcija-prejedanje.

Subjektivno prejedanje je puno češće. Mogli bi ga opisati kao jedenje veće količina hrane od onog što smatramo uobičajeno ili jedenje van osjećaja ugodne sitosti.

I kod subjektivnog i kod objektivnog prejedanja može i ne mora biti prisutna fizička glad.

Nevezano o kakvom prejedanju se radi ono se vrlo često smatra problemom koji treba riješiti i sam gubitak kontrole nad jedenjem razlog je zašto se traži stručna pomoć.

Živimo u društvu gdje se prejedanje smatra nepoželjnim ponašanjem, a restrikcija poželjnim i time propuštamo vidjeti kako je vrlo često prejedanje samo posljedica restrikcije.

Ako je fokus isključivo na prejedanju i kako ćemo ga se riješiti, odlazak na novu dijetu, nova kontrola ili plan prehrane može dovesti samo do novih prejedanja.

 

Kako pomaže intuitivno hranjenje?

Kod osoba koje se prejedaju u tretmanu je potrebno uzeti širu sliku. Potrebno je proći kroz prehrambenu rehabilitaciju i uspostaviti strukturu i rutinu obroka. Jednako važno je obratiti pažnju na sliku o tijelu i psihološku podlogu.

Iako se često intuitivno hranjenje povezuje s praćenjem signala gladi i sitosti, kod prejedanja je važnije uspostaviti strukturu obroka. Potrebno je obratiti pažnju da su razmaci između obroka takvi da ne dolazi do osjećaja intenzivne gladi.

Kada se taj korak napravi, radi se na restrikciji odnosno zabranama koje postoje vezane uz hranu. Restrikcija hrane ima svoje razne oblike. Može se raditi o potpunoj zabrani jedenja određene hrane ili skupine hrane. Zatim restrikcija je i kad si dozvoljavamo jesti, ali samo određenu količinu hranu uz moguća kompenzacijska ponašanja. Emocionalna restrikcija je kad si dozvoljavamo jesti hranu, ali nakon jedenja osjećamo krivnju i grižnju savjest.

Dok god postoji restrikcija postojati će i začarani krug restrikcija-prejedanje.

„Ali ako si dopustim jesti svu hranu neću nikad prestati jesti, ovisna sam!“. O ovisnosti o hrani sam pisala već ovdje. Kod bilo kojeg oblika restrikcije trebamo upamtiti da je zabranjeno voće najslađe samo zato što je zabranjeno.

Kad hrana postane dostupna, kada si damo bezuvjetnu dozvolu za jedenje sve hrane, hrane gubi svoju moć. Kao što ništa nije linerano, tako ni proces navikavanja na hranu nije linearan. Potrebno je vrijeme da tijelo stekne povjerenje da mislimo ozbiljno i kako je sva hrana stvarno tu i stvarno dostupna.

Zanimljivo je koliko su naši mehanizmi očuvanja jaki kada i sama pomisao da negdje u budućnosti si možemo uskratiti jedenje hrane može dovesti do prejedanja.

Možda zvuči kao paradoks, ali je istinito jer ako želimo jesti manje (odnosno u skladu s potrebama tijela) zapravo je za početak potrebno jesti više. Jedino tako možemo uspostaviti svoju ravnotežu.

Drugi način kako jesti manje (odnosno u skladu s potrebama tijela) je taj da jedemo više hrane u kojoj uživamo i da jedemo svjesnije.

I kad pomisliš je li moguće jesti manje ako jedeš hranu u kojoj uživaš, razmisli dvaput. Ako nema restrikcije hrane i ako si dozvoljavaš jesti svu hranu i ako znaš da za 5 minuta možeš pojesti još, ako želiš, tada ćeš jesti onu količinu hrane od koje se i psihički i fizički osjećaš ugodno. Ako jedeš hranu u kojoj uživaš, prije ćeš osjetiti zadovoljstvo jedenja.

Za kraj, prejedanje nije nešto s čime se trebaš boriti. Umjesto za borbu, preusmjeri energiju za promatranje što se sve krije iza prejedanja i na koji način ti prejedanje pokušava pomoći.

 

Ako želiš izaći iz začaranog kruga prejedanja, mogu ti pomoći.

Samo opušteno,

Vedrana

P.S. Ako ti se sviđa ovo što upravo čitaš, podijeli tekst s dragom osobom, proširi ovu našu opuštenu zajednicu.

Želiš znati više?

Javi se!

Podijeli!